Raskošna, pretenciozna i neukrotiva zbrka

Julian Schnabel u filmu U ruci Dantea (engl. In the hand of Dante) kreće od velike ambicije: spojiti Dantea i mafiju, srednjovjekovnu teologiju i suvremenu pohlepu, umjetnost i nasilje, ljubav i smrt. Tako je nastao film koji istodobno fascinira i zamara, zavodi i odbija, djeluje kao grandiozna zamisao i kao svjesno preopterećenje u kojem je sve podastrto odjednom – krimić, meditacija o umjetnosti, ljubavna priča, povijesna freska, groteska i teološka rasprava.

Oscar Isaac tumači oba junaka - Dantea koji piše Božanstvenu komediju i Nicka Toschesa koji u svijetu novca i kriminala pokušava razumjeti što takvo djelo danas uopće znači

Radnja se razvija na dvije vremenske razine. U suvremenoj priči Oscar Isaac glumi Nicka Toschesa, pisca i zaljubljenika u Dantea, čovjeka koji ne podnosi kompromise i kojemu se odjednom pruža prilika utvrditi autentičnost navodno izgubljenog Danteova rukopisa, pa spletom okolnosti ulazi u svijet kriminala, nasilja i ucjene.

U središtu radnje je rukopis Božanstvene komedije, navodni Danteov izvornik, predmet koji bi trebao biti gotovo svet, a koji u suvremenom svijetu odmah postaje roba. Nitko ne pita što rukopis znači; prvo se pita koliko vrijedi. U tome je možda i najtočnija ideja filma. Suvremeno čovječanstvo nije prestalo vjerovati u svetinje, samo ih je naučilo procjenjivati u milijunima. Toschesov suputnik Louie, kojega Gerard Butler igra s gotovo demonskom energijom, jedan je od najupečatljivijih likova filma: vulgaran, prijeteći i istodobno groteskno zabavan, on pretvara svaku scenu u prijetnju koja lako sklizne u crnu komediju.

Paralelno pratimo Dantea Alighierija, također u Isaacovoj interpretaciji. Povijesni sloj filma nije zamišljen kao klasična biografija, nego kao unutarnji odjek suvremene priče. Danteova čežnja za Beatrice, njegov brak, vjera, politički nemir i odnos prema vlastitom djelu služe kao zrcalo Toschesovim dilemama. Schnabel time stvara ideju dvostrukog junaka: jednoga koji piše djelo koje će stoljećima oblikovati predodžbe o grijehu, kazni i iskupljenju, i drugoga koji u svijetu novca i kriminala pokušava razumjeti što takvo djelo danas uopće znači.

Suvremeni dijelovi snimljeni su u crno-bijeloj fotografiji u full HD-u, dok je Danteov svijet prikazan u boji, u 4:3 formatu slike. Prošlost ovdje djeluje življe, bogatije i duhovno punije, dok suvremenost izgleda ogoljena, hladna i opterećena pohlepom. Schna­bel kao da sugerira da je naš svijet, unatoč tehnološkoj i materijalnoj moći, izgubio dio intenziteta i dubine kojima je nekad bio prožet odnos prema vjeri, umjetnosti i smrti.

Najbolji dijelovi filma nastaju kada se visoka umjetnost sudari s prizemnim kriminalnim svijetom. Rasprave o Danteu, autentičnosti rukopisa i povijesnim dokumentima stoje uz prijetnje, ubojstva i mafijaške spletke. U tim trenucima film drži dobar ritam, uz ironiju i opasnosti. John Malkovich kao Joe Black i Butlerov Louie unose u priču dozu grubog, gotovo karikaturalnog nasilja koje paradoksalno prizemljuje Schnabelove velike ideje. Kada ti likovi nestanu iz središta filma, priča gubi dio energije i tone u sumaglicu filozofije i romanse.

Tu se pokazuje i glavni problem. Narativna linija filma nije dovoljno čvrsta, nema jasne ideje kojom se bavi, već svaku ideju želi proširiti, svaku simboliku dodatno opteretiti, svaki odnos pretvoriti u metafizičku tvrdnju, a rezultat je često bliži deliriju nego zaokruženoj cjelini. Pojavljivanja Martina Scorsesea, Ala Pacina i Jasona Momoe dodatno pojačavaju dojam raskoši, ali i prenatrpanosti. Kao da film stalno želi dokazivati vlastitu važnost i veličinu.

Ipak, ta neurednost ima određenu privlačnost. Schnabelov uradak nije bezličan, kalkuliran ni siguran, jer on riskira neuspjeh gotovo u svakoj sceni. Oscar Isaac nosi dvije glavne uloge s dovoljno uvjerljivosti da poveže razdvojene svjetove filma, dok Butler iz svake svoje scene izvlači maksimalnu količinu prijetnje i crnog humora.

U ruci Dantea istodobno je fascinantan i iritantan film. Njegova pretencioznost nije tek slučajna pogreška, nego osnovni princip. Schnabel želi veliko platno, velike glumce i velike teme. Katkad iz te neumjerenosti nastane prizor stvarne ljepote, a katkad samo košmar i buka. Njegova je ambicija velika, a struktura preopterećena, dok je filozofska bit često nedovoljno utkana u priču. No, u vremenu filmova koji su često precizno dizajnirani da nikoga ne zbune i nikoga previše ne uznemire svojom pravilnošću, ova Schnabelova raskošna, pretenciozna i neukrotiva zbrka djeluje gotovo osvježavajuće. To je film koji se raspada pod težinom vlastitih ideja, ali se raspada sa stilom – i pritom povremeno doista otvara vrata prema paklu, umjetnosti i ljudskoj potrebi za iskupljenjem.